Sada,
kada ništa na svijetu ne može vratiti dane prohujalog ljeta
naš sjaj u travi i blještavost svijeta,
ne treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti.

Zaboravimo,
ne radi nas, ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voljeli,
da smo se svađali i da smo bili krivi.

Požurimo,
s danima i danima sto će doći
požurimo sa shvaćanjima,
sa svim što me odvaja od tebe.

Jednom,
ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali, gazili...
Ali, tvoje ruke bit će prekratke,
a noge premorene da se vratiš.

Bit će kasno,
možda ćemo se naći jedanput na malom vrhu života
i neizrečene tajne htjeti jedno drugome da kažemo,
al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve
što ćemo jedno drugome moći dati...

Zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde
koje me na tebe neobično podsjećaju.

Ne boj se,
jednom ćeš se zaljubiti
al' ljubit ćeš zato što će te nešto na toj ženi
podsjećati na mene.

Ne otkrivaj
svoje srce ljudima
jer u njima vlada kob i egoizam!

Život je borba - nastoj pobijediti.
Ali ako izgubiš - ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav - a ona traži žrtve.

Bio si moje veliko proljeće,
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati... Osjećat ću tugu
jer sam tebe voljela.
Bit će to ironija tuge.

Nestat će sjaja u travi.
Nestat će veličanstvenosti svijeta.
Ostat će samo blijeda slika
onoga što je prošlo.

(WILLIAM WORDSWORTH)

Stojim u svojoj novoj svjetlucavoj haljini
Opijeno zurim u publiku, a ne shvaćam
Da nema nikoga tko bi trebao biti tu
Nitko nije došao da vidim da mu je stalo
Užurbano tražim poznata lica
Gomila nepoznatih očiju uperena je u mene
Osjećam kako mi lagano crvenilo oslikava lice
Tražim tebe
Nuspješno
Predstava počinje, a tebe nema
Nastojim sakriti razočaranje i glumim najbolje što mogu
Ali
Riječi se miješaju s mojim mislima
Zaboravljam rečenice
Osjećam kako mi kapljice znoja izbijaju na čelo
Tremor okrutno uzima moje tijelo
Pokušavam se nasmiješiti
Zatvaram oči i zamišljam da si tu
Odjednom mi naviru riječi
Bujica riječi
Govorim brzinom svojih misli
Tremor me napušta
Odjednom čujem podsmjeh koji ignoriram
Nastavljam s predstavom
Još uvijek taj podmukli smijeh i žamor
Ignoriram i nastavljam
«Sve je u redu» - tješim se
Nastavljam dalje, ali žamor postaje sve jači
Žamor guta moje riječi
Govorim, ali nitko ne čuje
Otvaram oči
Vidim usta iskrivljena u ironičan osmjeh
Tražim
Tražim
Lutam pogledom
Vidim tebe
S iskrivljenim osmjehom